Kod uspješne implementacije socijalnog i emocionalnog učenja u odgojno-obrazovni proces postavlja se temeljno pitanje: kako osigurati odgovarajući profesionalni razvoj odgojiteljica – kako onih u inicijalnom obrazovanju, tako i onih u profesionalnoj praksi – kako bi se unaprijedila kvaliteta i učinkovitost socijalno-emocionalnih vještina?
Pod profesionalnim razvojem odgojiteljica razumijemo cjeloživotni proces učenja i razvoja u osobnom, socijalnom i užem profesionalnom području, pri čemu je važno kako odgojiteljica gleda na svoje kompetencije i kako procjenjuje mogućnosti profesionalnog djelovanja u smjeru kritičkog, samostalnog i odgovornog donošenja odluka i djelovanja (Kalin i Čepić, 2019; Čepić i Šćulac, 2019).
Učinkovitost svake interakcije odgojiteljica-dijete djelomično ovisi o sposobnosti odrasle osobe da razumije socijalne i emocionalne signale i da na njih odgovori na odgovarajući način. Stoga bi kontinuirano osposobljavanje i profesionalni razvoj odgojiteljica trebali naglašavati unapređenje socijalnih kompetencija, kao što su empatija, komunikacija, suradnja i timski rad. Empatija omogućuje odgojiteljicama stvaranje podržavajućeg okruženja u kojem djeca uče razumjeti i odgovarati na emocije drugih. Učinkovite komunikacijske strategije pomažu djeci izražavati vlastite osjećaje i perspektive te graditi povjerenje. Suradnja i timski rad omogućuju odgojiteljicama oblikovanje skupnih aktivnosti koje potiču poštovanje različitih ideja i doprinosa.
Nedavna istraživanja (Ranta i sur., 2020; Brown i sur., 2019; Blewitt i sur., 2018; Tatalović Vorkapić i Čepić, 2020) potvrđuju da empatija, visokokvalitetna komunikacija i dobro razvijene socijalne kompetencije odgojiteljica značajno doprinose emocionalnom i socijalnom razvoju djece u ranoj i predškolskoj dobi. Primjerice, Blewitt i sur. (2018) predložili su konceptualni model za poticanje socijalnog i emocionalnog učenja kod djece vrtićke dobi fokusiran na kvalitetu i namjernost interakcija odgojiteljica i djece. Polazeći od okvira poučavanja kroz interakcije (Teaching Through Interactions Framework) i Piramidnog modela za podršku socijalno-emocionalnim kompetencijama dojenčadi i male djece (Pyramid Model for Supporting Social-Emotional Competence in Infants and Young Children), autorice su predstavile složen, sustavan pristup jačanju socijalno-emocionalne dobrobiti kroz svakodnevne interakcije.
Evaluacija postojećih interakcija odgojiteljica-dijete i prepoznavanje područja za poboljšanje pomažu u razumijevanju prakse i uspostavljanju polazišta za unaprjeđenje. Pružanje odgojiteljicama ciljane edukacije, implementacije, refleksije, povratnih informacija i kontinuiranog profesionalnog razvoja ključni su čimbenici za unapređenje socijalnih kompetencija i kvalitete interakcija, posebno u pogledu socijalno-emocionalnog funkcioniranja i opće dobrobiti djece.
Odgojiteljice s visokim razinama empatije pomažu djeci u razvoju emocionalne inteligencije, potiču bolje socijalne interakcije među vršnjacima, učinkovitije odgovaraju na emocionalne potrebe djece te smanjuju stres i agresivna ponašanja kod djece. Uključivanjem u refleksivne aktivnosti, poput vođenja dnevnika ili razgovora s kolegicama, učitelji mogu bolje razumjeti svoje emocionalne reakcije i pristranosti, što im pomaže da odgovaraju empatičnije na potrebe djece. Studija zagovara kontinuiranu refleksivnu edukaciju kao dio profesionalnog razvoja odgojiteljica, s ciljem poticanja dubljeg emocionalnog angažmana i poboljšanja kvalitete interakcija između odgojiteljica i djece. Ovi rezultati naglašavaju da empatija nije urođena osobina, već vještina koju je moguće i potrebno razvijati kroz ciljani profesionalni razvoj.
Komunikacija ima središnju ulogu u emocionalnom i socijalnom razvoju djece. Odgojiteljice koje prakticiraju otvorenu, jasnu i pozitivnu komunikaciju pomažu djeci razviti bolje jezične i socijalne vještine. Aktivno slušanje i odgovaranje na dječja pitanja i potrebe potiče djecu da se osjećaju sigurnije i samopouzdanije. I verbalna i neverbalna komunikacija igraju ključnu ulogu u izgradnji povjerenja između odgojiteljica i djece. Istraživanja su pokazala da komunikacija ima važnu ulogu u poticanju dječje emocionalne regulacije i socijalnih vještina. Odgojiteljice koje koriste pitanja otvorenog tipa, aktivno slušanje i refleksivne komunikacijske strategije bolje mogu pomoći djeci da izraze svoje emocije i razumiju perspektive drugih. Programi stručnog usavršavanja za odgojiteljice trebali bi naglašavati usavršavanje komunikacijskih vještina, osobito strategija koje podupiru emocionalno izražavanje i razumijevanje. Također, nužna je edukacija usmjerena na emocionalnu usklađenost i rješavanje sukoba. Tehnikama poput aktivnog slušanja, postavljanja pitanja otvorenog tipa i modeliranja primjerenog emocionalnog izražavanja trebalo bi dati snažniji naglasak u kontinuiranim programima stručnog usavršavanja odgojiteljica.
Socijalne kompetencije odgojiteljica, koje uključuju sposobnost stvaranja pozitivnog i podržavajućeg okruženja, značajno utječu na cjelokupni razvoj djeteta. Odgojiteljice s dobro razvijenim socijalnim kompetencijama bolje su pripremljene za upravljanje grupnom dinamikom i sukobima među djecom. Djeca uče socijalne vještine promatrajući i surađujući s odgojiteljicama koje demonstriraju učinkovite socijalne strategije. Postavljanje jasnih i dosljednih granica, u kombinaciji s toplinom i podrškom, pomaže djeci razviti osjećaj sigurnosti i samoregulacije. Stoga odgojiteljice koje kontinuirano napreduju u ovim područjima mogu značajno pridonijeti stvaranju pozitivnog i podržavajućeg okruženja, što je ključno za zdravlje i dobrobit djece. Stručno usavršavanje koje oprema odgojiteljice alatima za učinkovito vođenje suradničkih aktivnosti osigurava da djeca ne samo da sudjeluju u grupnom radu, već i uče ključne vještine timskog rada i rješavanja sukoba. Važnost programa stručnog usavršavanja usmjerenih na suradnju i strategije timskog rada mora se naglasiti, kako za odgojiteljice u radu s djecom, tako i u njihovoj profesionalnoj praksi. Edukacija usmjerena na modeliranje, vođenje grupnih interakcija i poticanje suradničkog rješavanja problema ključna je za poboljšanje dječjih socijalnih i timskih vještina.
Zaključno, socijalna kompetencija odgojiteljica ključna je za upravljanje grupnom dinamikom. Odgojiteljice s razvijenim socijalnim vještinama, poput empatije, komunikacije i rješavanja sukoba, bolje upravljaju grupnom dinamikom u odgojno-obrazovnoj skupini. To dovodi do kohezivnijeg i pozitivnijeg okruženja za učenje, u kojem se djeca osjećaju podržano i uključeno. Stručno usavršavanje treba se usredotočiti na strategije upravljanja skupinom. Programi stručnog usavršavanja trebaju davati prednost vještinama poput aktivnog slušanja, tehnika medijacije među vršnjacima i poticanja uključivog sudjelovanja, jer su one ključne za stvaranje suradničke i harmonične klime.
Edukacija iz područja socijalnih kompetencija poboljšava interakciju odgojiteljica i djece te pozitivno utječe na socijalno-emocionalni razvoj djece. Kratkoročni programi edukacije nisu dovoljni za trajne promjene u ponašanju odgojiteljica. Kontinuirano profesionalno učenje i razvoj odgojiteljica, uz redovitu refleksivnu praksu i suradnju s kolegicama, nužni su za jačanje socijalnih kompetencija i osiguravanje njihove dosljedne primjene u svakodnevnim interakcijama s djecom. Kontinuirana podrška i refleksija su ključne, budući da su socijalne kompetencije dinamičan skup vještina koji zahtijeva stalno učenje i prilagodbu.
Ovi zaključci naglašavaju ključnu ulogu trajnog stručnog usavršavanja u unapređenju socijalnih kompetencija odgojiteljica u vrtiću, što izravno doprinosi kvaliteti odnosa odgojiteljica–dijete i cjelokupnom razvoju djece. Sveobuhvatni i kontinuirani programi stručnog usavršavanja, koji integriraju teoriju, praksu i refleksivno učenje, posebno su važni za razvijanje snažnih socijalnih kompetencija kod odgojiteljica u vrtiću.
Dvoje djece u odgojno-obrazovnoj skupini odgojiteljica H. i J. ima problema s emocionalnom regulacijom i kontrolom ljutnje. Imaju izljeve bijesa. Ponekad djeca udaraju glavom o pod ili čak ugrožavaju drugu djecu ili odgojiteljice jer bacaju igračke i olovke.
Jeste li imali iskustva sa sličnom situacijom – kako ste reagirali, kako ste se osjećali, biste li išta promijenili? Ako ne, kako biste reagirali? Kako biste se osjećali?
Primjena tehnika temeljenih na empatiji i podršci pozitivnom ponašanju je važna. Prvo, odgojiteljice bi trebale uspostaviti predvidivu rutinu kako bi pružile osjećaj sigurnosti i smanjile okidače stresa. Drugo, modeliranje emocionalne regulacije kroz mirne reakcije i verbaliziranje emocija („Vidim da si uzrujan; hajdemo zajedno duboko udahnuti“) pomaže djeci da nauče emocionalnu svjesnost. Treće, provođenje proaktivnih strategija poput preusmjeravanja pažnje, ponude senzornih alata (npr. antistres loptica) i potkrepljivanja pozitivnih ponašanja trenutnom pohvalom razvija vještine samoregulacije. Osim toga, stvaranje podržavajućeg okruženja s jasnim granicama i empatičnim angažmanom pomaže djeci da se osjećaju shvaćeno i podržano, a istovremeno smanjuje agresiju. Suradnja s roditeljima i stručnjacima može osigurati dosljednost i prilagođene odgojno-obrazovne metode.
F. (5) je dijete s teškoćama u socijalnom i emocionalnom području razvoja. Boravi u odgojno-obrazovnoj skupini od 9 do 12 sati. Često ima snažne izljeve bijesa. U ponedjeljak za vrijeme ručka F. nije želio sudjelovati u aktivnostima skupine i odlučuje da ne želi jesti ručak. Svaki pokušaj da ga se uključi u aktivnosti ne rezultira pozitivnim ishodom. Nakon ručka po F. dolazi baka. odgojiteljica objašnjava da F. nije ručao jer je odbio jesti. Baka se naljuti. Žali se da oni plaćaju obroke u vrtiću! Odjednom F. kaže da je gladan. Baka zahtijeva da mu se odmah ponudi ručak. Ostala djeca u skupini svjedoče sceni i doimaju se uznemirena.
Jeste li imali iskustva sa sličnom situacijom – kako ste reagirali, kako ste se osjećali, biste li išta promijenili? Ako ne, kako biste reagirali? Kako biste se osjećali?
Posebno je važno pristupiti s empatijom i aktivnim slušanjem, potvrđujući bakine brige, a istodobno ostati smiren i profesionalan. Odgojiteljica može objasniti koje su korake poduzeli kako bi potaknuli dijete da jede, naglašavajući pritom djetetovu autonomiju i emocionalno stanje u tom trenutku, čime se baki daje osjećaj da je saslušana. Ponuđeno rješenje, poput davanja male užine ili zajedničkog razgovora o prehrambenim preferencijama, pokazuje fleksibilnost i brigu. Također, odgojiteljica može modelirati emocionalnu regulaciju održavanjem prisebnosti i korištenjem jezika koji pruža sigurnost i djetetu i baki, postavljajući primjer djeci koja promatraju interakciju. Kako bi se spriječile slične situacije, odgojiteljica može predložiti naknadni sastanak s roditeljima radi usklađivanja očekivanja i razvijanja strategija prilagođenih potrebama djeteta, čime se potiče podržavajuće partnerstvo s obitelji.
M. je odgojiteljica u mješovitoj odgojno-obrazovnoj skupini. Najmlađe dijete ima 2;4 godine, a najstarije 5;7 godina. Danas je majka Z., novog dječaka/djevojčice (2;3), provela dan u vrtiću kako bi pomogla svome djetetu u prilagodbi. Prije odlaska razgovara s M.: „Tako sam impresionirana i dirnuta. Imam osjećaj kao da imate blisku i srdačnu povezanost sa svakim djetetom. A djeca razgovaraju o svemu! Uopće nisu sramežljiva. Čini se kao da se osjećaju stvarno sigurno. Kako to uspijevate? Imate li vi možda ogromno srce?“
M. odgovara: „Hvala vam. Drago mi je čuti da ste uočili koliko se ovdje dobro slažemo. Jedna stvar koju činimo u vrtiću jest da uvijek obraćamo pažnju na emocionalno stanje djece. To činimo na praktičan način. Često se ponašamo poput ‘zrcala’. Svojim tjelesnim i verbalnim izričajem pokazujemo djetetu da pokušavamo razumjeti njegove emocije. Tako se djeca osjećaju sigurno i viđena kao osoba“.
Jeste li imali iskustva sa sličnom situacijom – kako ste reagirali, kako ste se osjećali, biste li išta promijenili? Ako ne, kako biste reagirali? Kako biste se osjećali?
U takvoj situaciji odgojiteljica može prepoznati roditeljske emocije i ojačati vezu izražavanjem zahvalnosti i skromnosti. Potvrđivanjem roditeljskih opažanja, odgojiteljica potvrđuje njihovu perspektivu i produbljuje povjerenje. Može objasniti da izgradnja snažnih odnosa s djecom uključuje namjerno modeliranje empatije, aktivno slušanje i stvaranje sigurnog okruženja u kojem se djeca osjećaju cijenjeno i shvaćeno. Naglašavanje praksi poput usklađivanja s individualnim potrebama, poticanja otvorene komunikacije i održavanja dosljednih rutina pomaže roditelju da cijeni profesionalne strategije koje se koriste. Takav pristup ne samo da poštuje roditeljev dojam, nego i jača partnerstvo između odgojiteljica i roditelja u podršci djetetovu razvoju.
Danas F. (5;5) teško pronalazi aktivnost ili mjesto koje mu odgovara. Odgojiteljica mu predlaže nekoliko aktivnosti. Najprije F. započne igru s kockama i vlakovima, ali ubrzo odustaje i ostavlja razbacane igračke na podu. Zatim započne slikati, ali i to prekida i ostavlja nered na stolu. Odgojiteljica ga ljubazno podsjeća da pospremi igračke i pribor koje je koristio prije nego što započne s novom aktivnošću. F. to ne želi učiniti. Odgojiteljica ne odustaje: „Hajde, neće ti trebati dugo da to završiš!“ i čak mu nudi pomoć u pospremanju, ali F. odlazi vičući ljutito: „Ostavi me na miru! Mrzim te!“
Iako je odgojiteljica dala djetetu svoju pažnju i stupa u interakciju s njime, nema pozitivnog ishoda. U kojem je trenutku komunikacija krenula u krivom smjeru? Što je odgojiteljici cilj? Kako biste se Vi obratili djetetu?
Komunikacija je pošla po zlu kada je odgojiteljica inzistirala na pospremanju unatoč očitoj frustraciji djeteta i time dodatno eskalirala situaciju umjesto da je smiri. Cilj odgojiteljice u ovakvoj situaciji trebao bi biti pomoći djetetu da regulira svoje emocije i osjeti se shvaćenim, a ne odmah usmjeriti pažnju na izvršavanje zadatka. Socijalno kompetentna odgojiteljica trebala bi potvrditi djetetove osjećaje smirenim uvažavanjem njegove frustracije („Vidim da si uzrujan; u redu je osjećati se tako“) i dati mu prostor da se smiri. Tek kada se dijete smirilo, odgojiteljica može nježno ponovno pokrenuti pitanje pospremanja, oblikujući ga pozitivno, nudeći izbore ili uključujući element igre („Možemo li to brzo pospremiti kao tim?“). Ovakav pristup modelira empatiju, smanjuje sukobe i podržava emocionalnu samoregulaciju djeteta.
F. (4;11) se obraća odgojiteljici M. F. djeluje silno uznemireno. Teško diše, oči su mu pune suza i teško mu je verbalizirati što se događa. M. kaže: „Hajde F., zašto ništa ne kažeš kada nešto nije u redu? Zar ne misliš da pretjeruješ? Ovo je malo pretjerano.“
Kasnije F. (4;11) se obraća odgojiteljici O. F. djeluje silno uznemireno. Teško diše, oči su mu pune suza i teško mu je verbalizirati što se događa.
O. kaže: „Hej, F., uzrujan si. Jako ti je teško sada govoriti. Možemo zajedno uzeti nekoliko sporih i dubokih udisaja ako želiš. To bi ti moglo pomoći da se opustiš i da ti bude lakše govoriti.“
Jeste li imali iskustva sa sličnom situacijom – kako ste reagirali, kako ste se osjećali, biste li išta promijenili? Ako ne, kako biste reagirali? Kako biste se osjećali?
Prepoznavanje djetetovih osjećaja, pružanje podrške i predlaganje umirujuće strategije potiče povjerenje i emocionalnu sigurnost. Socijalno kompetentne odgojiteljice potvrđuju djetetove emocije mirnim priznavanjem njegove uzrujanosti („Vidim da si uzrujan; u redu je osjećati se tako“). Koriste strategije smirivanja poput dubokog disanja, pružanja umirujuće prisutnosti i korištenja jednostavnog, nježnog jezika kako bi dijete usmjerile prema smirivanju. Izbjegavanje prosuđivanja ili pritiska na dijete da odmah verbalizira omogućuje mu da obrađuje svoje emocije vlastitim tempom. Izgradnja sigurnog okruženja koje se temelji na dosljednoj empatiji i strpljenju pomaže djeci da tijekom vremena razviju vještine samoregulacije.
Tijekom hladnih i mračnih mjeseci stropne lampe u sobama i hodnicima stalno su upaljene. Umjetno svjetlo je vrlo učinkovito, ali hladno.
Jedno dijete kaže: „To je kao velika baterijska lampa! Boli me oko.“
„Što da učinimo?“ pita odgojiteljica djecu iz odgojno-obrazovne skupine „Mudri miševi“.
Djeca raspravljaju i konačno odluče napraviti pokus i ugasiti stropne lampe! Odjednom je prostorija mračna. Nije lako prepoznati crte lica. Neka djeca postaju pomalo uplašena.
„Treba nam ‘noćno’ svjetlo. Ja imam jedno kod kuće“, kaže J. (5;6).
Drugo dijete se prisjeća da na proslavama rođendana koriste male plastične svijeće na baterije. Odgojiteljice donose lampice. Na kraju se skupina okuplja oko šest malih „svijeća“. Sva se djeca opuštaju. Zajedno uživaju u malom krugu titrajuće svjetlosti.
Jeste li imali iskustva sa sličnom situacijom – kako ste reagirali, kako ste se osjećali, biste li išta promijenili? Ako ne, kako biste reagirali? Kako biste se osjećali?
Neke od ključnih strategija koje odgojiteljica može primijeniti su sljedeće:
Prošlog tjedna odgojiteljice F. i K. procjenjivale su koliko često djeca koriste građevni centar. Raspravljale su o ishodima i shvatile da se većinu vremena u tom kutku više čuje frustrirano vikanje nego igra. K. želi pomoći djeci i ima nekoliko ideja za poboljšanje situacije. Želja joj je kupiti „semafor“, objesiti plakate s vizualnim uputama o ponašanju i još mnogo toga.
F. predlaže drugačiji pristup: „Hajdemo prvo napraviti korak unatrag i razgovarati s grupom.“ K. nevoljko pristaje.
Pitaju djecu o situaciji. Rezultati su zanimljivi:
F. i K. zamole djecu da osmisle ideje kako izmijeniti centar.
Jeste li imali iskustva sa sličnom situacijom – kako ste reagirali, kako ste se osjećali, biste li išta promijenili? Ako ne, kako biste reagirali? Kako biste se osjećali?
Za poticanje suradnje i poštovanja u građevinom centru socijalno kompetentna odgojiteljica može uspostaviti jasne skupne norme za izmjenjivanje, dijeljenje i njegovanje komunikacije koja pokazuje poštovanje, koje se oblikuju zajedno s djecom kako bi se osigurala njihova uključenost. Uvođenje suradničkih građevinskih izazova (npr. „Izgradimo najviši toranj zajedno“) potiče timski rad i zajedničke ciljeve. Odgjiteljica može modelirati rješavanje problema konstruktivnim posredovanjem u sukobima, potičući djecu da izraze svoje osjećaje i predlože rješenja. Korištenje uloga (npr. planer, graditelj, dekorater) osigurava da sva djeca smisleno doprinose i poštuju uloge drugih. Konačno, redovite refleksivne sesije u kojima djeca dijele svoja iskustva i ideje za poboljšanje učvršćuju pozitivna ponašanja i suradnju.
Nakon što je nova vrtićka godina započela u rujnu, svaki dan u odgojno-obrazovnoj skupini „Pčelice“ predstavlja pravi izazov za odojiteljice. „Pčelice“ se ne ponašaju kao vrijedni i organizirani kukci. Po cijeli dan viču. Djeca ne vole dijeliti materijale. Kada se netko naljuti, često gurne drugo dijete. Čini se da situacija svakim danom postaje sve gora. Obje odgojiteljice dijele svoja opažanja i odlučuju naglasiti razvoj vještina medijacije i rješavanja problema u odgojno-obrazovnom radu. Prvo uspostavljaju rutinu kako bi djeca osjetila sigurnost: kad god dođe do svađe i jedno ili više djece se približi emocionalnom slomu, daju signal „Stop“.
Navedite daljnje korake koji će pomoći djeci u razvoju vještina rješavanja problema i osjećaja za medijaciju.
Za rješavanje vikanja, odbijanja dijeljenja i fizičkih sukoba, odgojiteljica može eksplicitno poučavati socijalne vještine kroz igru uloga i pričanje priča, pomažući djeci da nauče dijeliti, čekati na red i izražavati svoje emocije na konstruktivan način. Uspostavljanje „kutka za rješavanje sukoba“ pruža miran prostor za raspravu i rješavanje nesporazuma uz vođene upute. Suradnički projekti, poput zajedničkog likovnog stvaralaštva ili gradnje, potiču timski rad i zajedničke ciljeve. Vizualni podsjetnici poput plakata ili kartica s jednostavnim koracima za rješavanje sukoba pomažu djeci da samostalno pamte strategije. Konačno, odgojiteljica treba dosljedno modelirati i potkrepljivati pozitivna ponašanja hvaleći primjere dijeljenja, rješavanja problema i suradnje kako bi stvorio podržavajuće i suradničko okruženje.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Svi sadržaji, a posebno tekstovi, slike i grafikoni, su zaštićeni autorskim pravima. Vlasnik autorskih prava, ukoliko nije drugačije označeno, je sel.eduskills.plus, a autorsko pravo je definirano licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima 4.0 Međunarodna. Autorska prava mogu biti definirana uvjetima licence.
© 2024-2026 sel.eduskills.plus | Impressum