„Razmišljanje o sebi… o meni kao osobi… i o meni kao profesionalcu…Razmišljajući o razvoju i njegovanju osobnih kompetencija kod djece rane i predškolske dobi, trebam razmišljati i o vlastitim osobnim kompetencijama...
Kako bi mogle pozitivno oblikovati djecu i služiti im kao primjer, iznimno je važno da odgojiteljice posjeduju odgovarajuće kriterije u pogledu emocionalne zrelosti i sposobnosti upravljanja vlastitim emocijama. Važno je da imaju visoko razvijenu samosvijest i otpornost. Odgojiteljice provode velik dio vremena s djecom i značajno utječu na njihov razvoj u svim aspektima, a pojedinci koji imaju razvijene socijalne i emocionalne vještine u pravilu ostvaruju mnogo bolje odnose sa djecom u svojoj odgojno-obrazovnoj skupini.
Osim posjedovanja ključnih vještina i kompetencija, potrebno je osigurati da odgojiteljice imaju pristup odgovarajućem obrazovanju i programima usmjerenima na poticanje razvoja socijalno-emocionalnih kompetencija kod djece. Neke od ključnih vještina za adekvatno poticanje tih kompetencija uključuju sposobnost procjene socijalno-emocionalne dobrobiti djeteta, emocionalnu pismenost te izradu programa i kurikuluma usmjerenih na unaprjeđivanje tih kompetencija. Osobno područje LifeComp okvira usmjereno je na samosvijest, emocionalnu regulaciju i otpornost.
Samosvijest se odnosi na sposobnost prepoznavanja i razumijevanja vlastitih emocija, interesa, vrijednosti i snaga. Pojedinci koji posjeduju ovu vještinu bolje razumiju kako njihova emocionalna stanja utječu na njihovo ponašanje i odluke. Samosvijest također uključuje svjesnost vlastitih prednosti i slabosti, što pomaže u postavljanju realnih ciljeva i razvoju osobne motivacije. Razumijevanje vlastitih emocija i vrijednosti omogućuje pojedincima da se usmjere na osobne ciljeve i unaprijede regulaciju emocija.
Regulacija emocija obuhvaća vještine potrebne za upravljanje emocijama i ponašanjem, uključujući kontrolu impulzivnih reakcija, suočavanje sa stresom i ustrajnost pred izazovima. Učinkovita regulacija pomaže pojedincima da ostanu usmjereni na svoje ciljeve i da se učinkovito nose s različitim stresnim situacijama. Ova dimenzija potiče razvoj pozitivnih navika i otpornosti, što je ključno za uspješno prevladavanje životnih izazova.
Otpornost je pojam povezan s pozitivnom prilagodbom u kontekstu izazova. U psihološkom smislu, otpornost se odnosi na različita značenja, uključujući oporavak od traumatskih iskustava, prevladavanje životnih neuspjeha i izdržavanje stresa kako bi se učinkovito izvršavale životne zadaće. Dakle, otpornost podrazumijeva obrasce pozitivne prilagodbe ili razvoja koji se očituju u kontekstu nepovoljnih situacija. Ona nije statičan pojam, već proces koji je interaktivan i složen, unutar kojeg je potrebno prepoznati i njegovati zaštitne čimbenike. Među zaštitne čimbenike ubrajaju se ustrajnost, nada, pozitivna očekivanja, optimizam, usmjerenost na ciljeve i motivacija te želja za obrazovanjem.
Kako bi se podržalo socijalno-emocionalno učenje djece rane i predškolske dobi u vrtićima, iznimno je važno osigurati visoku razinu istih kompetencija kod odgojiteljica. U tom su kontekstu razvijeni programi s ciljem razvoja samosvijesti, regulacije emocija i otpornost kod odgojiteljica kako bi oni istodobno mogli biti učinkoviti modeli djeci i kompetentno razvijati iste kompetencije kod njih. Jedan od takvih programa je RULER (eng. recognizing, understanding, labelling, expressing, and regulating emotions; Hoffman i sur., 2020), čiji je cilj priprema i obrazovanje odgojiteljica za provedbu socijalno-emocionalnog učenja te unapređenje vještina upravljanja emocijama sadržanih u akronimu programa. Njegova je svrha osposobiti odgojiteljice da izražavaju i komuniciraju svoje emocije u svakodnevnim situacijama, da poštuju i potiču dječje emocije i misli te da ih učinkovito reguliraju, što utječe na njihov osobni i profesionalni razvoj.
Drugi je PROMEHS program (Tatalović Vorkapić, Colomeischi & Ornaghi, 2023), koji, temeljem CASEL teorije socijalno-emocionalnih kompetencija, opisuje pet dimenzija: samosvijest, samoregulacija, svjesnost drugih, odnosi s drugima i odgovorno donošenje odluka. Ovaj program naglašava važnost razvoja svih pet dimenzija socijalno-emocionalnih kompetencija kod odgojiteljica kako bi bile učinkovite u razvoju spomenutih tih istih kompetencija kod djece rane i predškolske dobi. Istodobno, obrazovanje je ključno jer se njime stječu kompetencije koje ne samo da omogućuju učinkoviti odgojno-obrazovni rad s djecom, već doprinose i višoj razini dobrobiti i mentalnog zdravlja djece i samih odgojiteljica.
Ova dva programa, a i njima slični programi, govore u prilog provedbi programa socijalno-emocionalnog učenja s ciljem promicanja emocionalne inteligencije i unaprjeđenja rada odgojiteljica. Odgojiteljice s visoko razvijenim emocionalnim kompetencijama mogu bolje prepoznati snage i slabosti svojih učenika te na taj način bolje prilagoditi poučavanje njihovim potrebama. Osim s djecom, odgojiteljice redovito komuniciraju i surađuju s roditeljima, što zahtijeva razvijene emocionalne i socijalne vještine kako bi se uspješno rješavali sukobi i pronalazile adekvatne strategije i rješenja u izazovnim situacijama.
Danas je poznato da su istraživanja, kao i sama odgojno-obrazovna praksa, pokazala kako su emocionalna inteligencija i emocionalne kompetencije odgojiteljica jedan od ključnih čimbenika u kontroli i percepciji stresa te osjećaja izgaranja u kontekstu rada u dječjem vrtiću. Spomenute kompetencije zasigurno utječu na kvalitetu rada i komunikacije odgojiteljica, kako međusobno, tako i s djecom te njihovim roditeljima/obiteljima. Ovisno o razvijenosti emocionalnih kompetencija, osobito u pogledu pravodobnog i adekvatnog prepoznavanja emocija te njihovog izražavanja i reguliranja, odgojiteljice će imati različite pristupe izazovnim situacijama, a time i različitu percepciju stresnih događaja te mogućnosti njihova rješavanja, što je iznimno važno za cjelokupno iskustvo mogućeg profesionalnog izgaranja. Emocionalne kompetencije ključne su u percepciji osjećaja kontrole na poslu te u pružanju međusobne podrške među odgojiteljicama.
Zanimljivo je da, ovisno o razini razvijenosti, emocionalne kompetencije mogu predstavljati i rizičan čimbenik (ako su nisko razvijene) i zaštitni čimbenik (ako su visoko razvijene) u profesionalnom djelovanju odgojiteljica, ali i u njihovu osobnom životu, općoj dobrobiti i mentalnom zdravlju. Stoga je iznimno važno promicati emocionalne kompetencije, kao i educirati odgojiteljice za programe socijalno-emocionalnog učenja kako bi se postigli sve bolji odnosi između odgojiteljica i djece te kvalitetniji odgojno-obrazovni rad. Uz to, zajedno s roditeljima, odgojiteljice su ključni modeli poželjnog ponašanja za djecu, pa je svakako nužno ulagati i u kvalitetno roditeljstvo, kao i u dobrobit samih odgojiteljica.
Iz navedenoga je jasno vidljiv naglasak na očuvanju mentalnog zdravlja kao ključne točke za održavanje dobrobiti zaposlenika. Istodobno, važno je imati na umu specifičnosti rada u vrtićima, gdje su kulturni kontekst, obrazovni sustav i politike pojedine zemlje značajni čimbenici kvalitete odgojno-obrazovnog rada i mogućnosti adekvatne prilagodbe odgojiteljica. Poznato je da je stres zasigurno jedan od čimbenika pogoršanja mentalnog zdravlja i otpornosti, te je od ključne važnosti osigurati odgojiteljicama uvjete za razvoj kompetencija koje će im omogućiti učinkovitije suočavanje s različitim izazovnim okolnostima. Brojna prethodna istraživanja ukazuju na povezanost emocionalnih kompetencija i otpornosti, a oba su pojma povezana sa stresom. Posjedovanje emocionalnih kompetencija i emocionalno inteligentnog ponašanja također se povezuje s povećanom otpornosti i dovodi do boljeg općeg funkcioniranja pojedinca.
Jedna od ključnih kompetencija zasigurno je već spomenuta otpornost. Motivacija i unutarnje vrijednosti odgojiteljica potiču emocionalne i profesionalne kompetencije koje uvjetuju otpornost i omogućuju im suočavanje sa stresorima te pretvaranje potencijalno negativnih situacija u osobne i profesionalne resurse koji im pomažu u daljnjem radu. Otpornost se razvija istodobno kroz pozitivne i negativne čimbenike, ovisno o načinu na koji pojedinac reagira na njih. Ona ovisi i o osobnim resursima i o vanjskim čimbenicima. To potvrđuje i povezanost pozitivnih emocija, otpornosti i nižih razina stresa u odnosu na negativne emocije, nižu psihološku otpornost i više razine stresa. Na temelju svega navedenoga jasno je koliko su emocionalne kompetencije važne za razvoj otpornosti i očuvanje mentalnog zdravlja na radnom mjestu, osobito u izrazito stresnim okruženjima. Stoga je važno jačati kompetencije odgojiteljica za njihovo mentalno zdravlje i dobrobit (Tatalović Vorkapić & Pereša, 2024).
S obzirom na to da institucionalno obrazovanje podrazumijeva da djeca veći dio dana provode u ustanovama ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, ponašanje odgojiteljica prema djeci i način na koji prenose pozitivne i negativne emocije od iznimne je važnosti. Kroz strategije planiranja i vođenja odgojno-obrazovnog procesa, odgojiteljice djeci prenose svoje stavove, vrijednosti i način razmišljanja, čime uvelike oblikuju model dječje percepcije. Iz toga proizlazi da djetetovo usvajanje optimističnog stava prema životu uvelike ovisi o susretu s pozitivnim primjerima u okolini. Uz roditelje, odgojiteljice u tome imaju presudnu ulogu svojim ponašanjem. Aktivno sudjelovanje u praktičnim aktivnostima povezanim s djetetovim životnim iskustvima jača osjećaj samopouzdanja i kompetencije djeteta. Označavanjem djetetova truda i postignuća, učenje postaje pozitivno iskustvo koje potiče dijete na nastavak učenja.
Odgojiteljice kao modeli emocionalno kompetentnog ponašanja s visokom razinom otpornosti imaju znatno veći utjecaj na mogućnosti razvoja istih kompetencija i ponašanja kod djece s kojom rade. U odgojno-obrazovnom okruženju koje potiče otpornost, djeca se prihvaćaju kao pojedinci koji odlučuju i sudjeluju u vlastitom socijalnom djelovanju u procesu, kao i u načinu, ciljevima i sadržaju svojih postupaka i učenja, pri čemu pružanje motivacije i podrške predstavlja značajnu ulogu odgojiteljica. Davanjem djeci prilike da sama biraju i odlučuju, kao i da prepoznaju vlastiti trud i uspjeh, odgojitelji djeci šalju poruku da o njima imaju pozitivno mišljenje i visoka očekivanja, a rezultat takvog djelovanja i odnosa su uspješna postignuća i ishodi djeteta.
Odgojiteljica X. ulazi u svoju odgojno-obrazovnu skupinu. Danas je rođendan djeteta Y. Y je vrlo uzbuđen. Odgojiteljica započinje uobičajene „rođendanske pripreme“. Potrebna je posebna stolica za rođendan i kruna. Tu su i keksi koje treba podijeliti te pjesme koje će se pjevati.
Odjednom dijete Z. viče: „Rođendani su glupi! Dijete Y. je glupo, ne volim ga!“
Y. počinje također ljutito vikati, a oba se djeteta sukobe.
Jeste li imali iskustva sa sličnom situacijom – kako ste reagirali, kako ste se osjećali, biste li išta promijenili? Ako ne, kako biste reagirali? Kako biste se osjećali?
Odgojiteljica X. prepoznaje vlastitu emocionalnu reakciju na sukob i ostaje smirena. Duboko udahne i time izbjegne impulzivnu reakciju. Odgojiteljica X. treba koristiti smiren ton kako bi se obratila djeci. Trebala bi reći djetetu Z. da razumije da je uzrujan, a djetetu Y. da je opravdano naljutiti se u takvoj situaciji, a zatim ih potaknuti da razgovaraju o tome što se može učiniti. Pokazivanje emocionalne svjesnosti i regulacije važno je za stvaranje sigurne i podržavajuće atmosfere. Ova situacija može poslužiti kao primjer da je svaki emocionalni trenutak prilika da se djecu poduči kako se nositi sa svojim osjećajima i odnosima. Čak i kada dođe do sukoba, možemo djecu usmjeravati prema pozitivnim rješenjima.
Odgojiteljica A. primila je hitan telefonski poziv. Njezina majka imala je nesreću i odvezena je u bolnicu. Odgojiteljica se odjednom osjeća vrlo loše i na rubu je suza. Kada se vratila u svoju osgojno-obrazovnu skupinu, djeca su bila nestrpljiva da konačno započnu zabavne igre pokreta koje su odabrala prije dolaska poziva.
Jeste li imali iskustva sa sličnom situacijom – kako ste reagirali, kako ste se osjećali, biste li išta promijenili? Ako ne, kako biste reagirali? Kako biste se osjećali?
Odgojiteljica A. treba osvijestiti vlastite emocije te odvojiti trenutak da se smiri. Može nekoliko puta duboko udahnuti i unutar sebe priznati emocionalnu reakciju: „Ovo je uznemirujuće i u redu je osjećati se ovako.” Ako je potrebno, može potražiti podršku kolegice. Važno je pokazati samosvijest i regulaciju emocija u zahtjevnim situacijama.
Vrijeme je ručka. Djeca su se vratila iz dvorišta i pripremaju se za obrok. Postavljaju stol i poslužuju hranu dok odgojiteljice nadziru i prate treba li kome pomoć. Dječak F. je izbirljiv i ne sviđa mu se današnje jelo. Odbija jesti. Odgojiteljica A. pokušava ga nagovoriti da barem proba jelo, ali F. je uporan. Odgojiteljica A. mu tada nudi keks kako ne bi pregladnio. Odgojiteljica B. smatra da je to pogrešan pristup dječaku i drugoj djeci.
Jeste li imali iskustva sa sličnom situacijom – kako ste reagirali, kako ste se osjećali, biste li išta promijenili? Ako ne, kako biste reagirali? Kako biste se osjećali?
Odgojiteljica B. treba pokazati razumijevanje i regulaciju emocija, poštovanje prema kolegici i predanost rješavanju problema kako bi se izbjegla impulzivna kritika. Obje odgojiteljice trebaju priznati zajednički cilj: što je najbolje za dječaka i čitavu odgojno-obrazovnu skupinu. Odgojiteljica B. mogla bi koristiti „ja” izjave kako bi izbjegla obrambenu reakciju odgojiteljice A.
Odgojiteljica A. već nekoliko minuta razgovara s djetetom C. koje ne želi prestati bacati kocke po sobi. Odgojiteljica A. se trudi najbolje što može, objašnjavajući djetetu da remeti čitavu odgojno-obrazovnu skupinu i da je to ponašanje opasno. Dijete C. ne mijenja svoje ponašanje. U međuvremenu je odgojiteljica A. postala prilično uzrujana i počinje povisivati ton. Odgojiteljica B. prilazi bliže, lagano dodiruje ruku odgojiteljice A i nježno pita:
„Možeš li mi nešto pomoći? Zaboravila sam donijeti bocu s vodom iz kuhinje.”
Jeste li imali iskustva sa sličnom situacijom – kako ste reagirali, kako ste se osjećali, biste li išta promijenili? Ako ne, kako biste reagirali? Kako biste se osjećali?
Odgojiteljica A. treba prepoznati osobni stres, prihvatiti pomoć i iskoristiti prekid kako bi konstruktivno regulirala emocije i ponašanje. Može odvojiti trenutak da se udalji od situacije i regulira emocije. Reakcija odgojiteljice B. pokazuje suradnju i otvorenost za pružanje podrške kolegicama.
X. je odgojiteljica u vrtiću. Često joj je teško ostati smirena u stresnim trenucima. X. se obraća M., ravnateljici vrtića, i traži podršku: „M., jako me sram zbog toga, ali primjećujem da se ponekad uzrujam kada sukobi među djecom eskaliraju ili kada se osjećam preopterećeno u svojoj ulozi. To dovodi do situacija u kojima ne uspijevam uvijek dobro upravljati vlastitim emocijama – prošlog petka sam na kraju čak i povisila glas i vikala pred cijelom skupinom.”
M. reagira smireno i podržavajuće. Bez optuživanja X., M. ističe da agresivno ponašanje prema djeci šteti njima i da je neprihvatljivo. S druge strane, M. nastoji osnažiti X. dajući korisne savjete.
Jeste li imali iskustva sa sličnom situacijom – kako ste reagirali, kako ste se osjećali, biste li išta promijenili? Ako ne, kako biste reagirali? Kako biste se osjećali?
M. može započeti tako da cijeni iskrenost odgojiteljice X i njezinu spremnost da potraži pomoć. Može ponuditi konstruktivnu povratnu informaciju i podršku, naglašavajući važnost očuvanja smirenosti na profesionalan i nenametljiv način. Ravnateljica vrtića tako stvara sigurno i podržavajuće okruženje u kojem se X. osjeća ohrabreno za unaprjeđenje vlastite emocionalne regulacije i smanjenje stresnih reakcija.
Jednog jutra odgojiteljica M. ulazi u svoju odgojno-obrazovnu skupinu držeći u ruci vrlo malu „gitaru“. Djeca su znatiželjna. Prebrojavaju žice. Ova gitara ih ima samo četiri! Započinju istraživanje putem medija i otkrivaju da se taj instrument naziva ukulele. Čak doznaju da smiješno ime „ukulele“ znači „skakutava buha“. Zajedno s M. počinju osmišljavati kratku pjesmu o veseloj skakutavoj buhi. Djeca obožavaju ukulele i vrlo su ponosna na svoju vlastitu pjesmu. Svaki dan poslijepodne M. svira ukulele nekoliko minuta. Nikada ne zaboravlja završiti sa „Skakutavom buhom“. Djeca pjevaju ili pjevuše kada to žele. Neka počinju plesati i skakati ili se pridružuju pljeskanju rukama. Druga slušaju radosno bez prekidanja svojih aktivnosti.
Jeste li imali iskustva sa sličnom situacijom – kako ste reagirali, kako ste se osjećali, biste li išta promijenili? Ako ne, kako biste reagirali? Kako biste se osjećali?
Odgojiteljica M. treba pažljivo pratiti sve promjene i aktivnosti u odgojno-obrazovnoj skupini koje su dovele do pozitivnog ishoda, jer se nova situacija pretvorila u motivirajuće i pozitivno iskustvo učenja. U radu s djecom, odgojiteljica može prepoznati novu pozitivnu situaciju te izraziti oduševljenje i zahvalnost svima uključenima u proces. Djecu treba pohvaliti za njihovu prirodnu znatiželju, pažnju i aktivnosti usmjerene na učenje. Osim toga, ova se situacija može iskoristiti za stvaranje povezanosti i osjećaja pripadnosti u skupini. Odgojiteljica je pritom uzor koji pokazuje pozitivne emocije i manifestira pozitivna ponašanja.
Odgojiteljica G. voli umjetnost i slikanje. Ne voli stranice za bojanje.
No, danas je djeci pripremila kopije crteža „baterije“. Neka djeca odmah prepoznaju što gledaju.
„Ha, to je za aute!” viče X. (4;9).
G. se nasmiješi. „Zašto auti imaju bateriju?”
Započinje živahna rasprava. Djeca razgovaraju o „energiji“ i o tome kako baterija „pokreće“ motor ili ga napaja.
„I bateriju treba napuniti”, objašnjava Y. (5;2).
„Moja mama ima električni bicikl. Star je. Bateriju treba često puniti!”
G. se ponovno nasmiješi. „Upravo tako! Sve baterije treba napuniti."
"Možete li sebe zamisliti kao bateriju?” pita G.
G. nastavlja: „Što vam je potrebno da budete puni energije? Ako želite, možete upotrijebiti kopiju i nacrtati ili naslikati svoje ideje.”
Djeci se prijedlog svidi i počnu raditi.
Y. ponudi kopiju G. i pita je: "Možeš li ti napuniti i svoju bateriju?"
G. je iznenađena, ali se pridruži aktivnosti.
Navečer G. sjedi u svojoj kuhinji zamišljeno promatrajući svoju „bateriju“.
„Pa, je li napola prazna ili napola puna?”, promrmlja.
Nakon pauze, G. doda: „Očito trebam pronaći više izvora energije da napunim svoju bateriju."
Jeste li imali iskustva sa sličnom situacijom – kako ste reagirali, kako ste se osjećali, biste li išta promijenili? Ako ne, kako biste reagirali? Kako biste se osjećali?
Ovo je jedan od primjera u kojima odgojiteljica može prepoznati kreativnost i otvorenost prema novim situacijama i dječjim reakcijama. Sve to treba u potpunosti prihvatiti. Djeca vole nove, poticajne situacije, ideje i materijale, pa se preporučuje da odgojiteljica uvijek bude usmjerena na to te uvijek uključi djecu u su-kreiranje situacija učenja. Osluškujte glasove djece! Osim toga, ova se situacija može povezati s ljudskom potrebom za odmorom i obnavljanjem energije za novi dan, a odgojiteljica time postaje izvrstan uzor.
Ljeto je. Djeca i odgojiteljice pripremaju priredbu. Bit će pozvani svi roditelji. Svaki dan djeca i odgojiteljice vježbaju pjesme i recitacije koje su zajedno odabrali i koje će izvesti na priredbi. Odgojiteljica P. ih prati na gitari, dok odgojiteljice Z. i L. pomažu s recitacijama i govorom. Trud se isplati! Zajedničko pjevanje postaje sve skladnije. Dječje vještine u recitaciji i glumi jačaju. Ujutro su svi nestrpljivi da ponovno započnu s probom.
Jeste li imali iskustva sa sličnom situacijom – kako ste reagirali, kako ste se osjećali, biste li išta promijenili? Ako ne, kako biste reagirali? Kako biste se osjećali?
U ovoj situaciji preporučuje se da odgojiteljica djeci osvijesti važnost zajedničkog cilja te naglasi povezanost i zajedništvo u radu prema tom cilju. Svako dijete i svaka odgojiteljica ima svoju ulogu u zadatku, a djecu se može motivirati da budu odgovorna za tu ulogu. Sve odgojiteljice – P., Z. i L. – ovdje su uzori kroz svoj međusobni odnos i suradnju na istom zadatku.
Odgojiteljica K. jako voli životinje i biljke. No, ne voli pauke jer misli da su ružni, zli i da ostavljaju prašnjave ljepljive mreže po stropovima i zidovima. Kada se pojavi nova projektna ideja s temom „Naši mali pomagači u kući i vrtu”, djeca žele naučiti više o kukcima. Vrlo su znatiželjna i u vezi s paucima.
Jeste li imali iskustva sa sličnom situacijom – kako ste reagirali, kako ste se osjećali, biste li išta promijenili? Ako ne, kako biste reagirali? Kako biste se osjećali?
Odgojiteljice si trebaju osvijestiti vlastite nesklonosti i strahove u vezi s različitim stvarima koje mogu biti zanimljive djeci. Do te svjesnosti mogu doći razgovorom s djecom, roditeljima i drugim odgojiteljicama. Nakon toga, ovisno o razini nesklonosti i/ili straha, odgojiteljice imaju nekoliko mogućnosti kako pristupiti situaciji učenja u kojoj djeca žele znati nešto o stvarima koje u njima izazivaju negativne osjećaje.
Jedna je opcija prevladati tu nesklonost ili strah i pripremiti se za takvu situaciju učenja. Druga opcija je organizirati učenje s kolegicom koja ima manju razinu nesklonosti ili straha prema paucima. Treća opcija je pozvati nekog stručnjakinja za pauke koje mogu djeci reći sve o njima. Na kraju, može se koristiti i mnogo slikovnica i drugih relevantnih materijala.
Kasna je jesen, dani su kratki, magloviti i sumorni. Sunce se pojavi usred dana i nestaje već u rano poslijepodne – baš u vrijeme između ručka, poslijepodnevnog odmora i užine kada raspored predviđa da djeca ostanu unutra. U obje odgojno-obrazovne skupine s djecom od četiri i pet godina većina više ne spava poslijepodne. Za vrijeme obroka neka se djeca žale odgojiteljici N. Žele se igrati vani dok još ima svjetla! N. i njezina kolegica odluče prekinuti ustaljenu rutinu. Djeca mogu sama odlučiti hoće li nakon ručka izaći u dvorište. Kada je loše vrijeme ili kada dijete želi odmoriti, može ostati unutra. N. i kolegica se izmjenjuju u nadzoru djece unutra i vani.
Jeste li imali iskustva sa sličnom situacijom – kako ste reagirali, kako ste se osjećali, biste li išta promijenili? Ako ne, kako biste reagirali? Kako biste se osjećali?
U skladu sa suvremenim kurikulumom, važno je usredotočiti se na dječje glasove te njihove interese i potrebe unutar osnovnih uvjeta za razvoj. To je upravo ono što je učinila odgojiteljica N. Dakle, u organiziranju vrtićke rutine, potreba za boravkom u prirodi i igrom na otvorenom treba biti zadovoljena. Suradnjom svih odgojiteljica, pedagoginja, psihologinja i roditelja, svi dječji prijedlozi trebaju biti uzeti u obzir. Također, treba imati na umu da postoje individualne razlike u odnosu na opisane potrebe i organizirane rutine.
Odgojiteljica X. (25 godina) nakon stjecanja diplome počinje raditi u vrtiću. Vrtićki tim radi zajedno već dugi niz godina. Prosječna dob kolegicaa je 50+ godina. Vlada prijateljska atmosfera i voljne su pomoći X., ali se X. ipak osjeća nekako čudno i „premlado“. Situacija je također prilično različita od prijašnjih praksi koje je imala u vrtićima povezanima s fakultetom. Uz to, ima određene poteškoće s niskim obrazovnim standardima u toj ustanovi.
Jeste li imali iskustva sa sličnom situacijom – kako ste reagirali, kako ste se osjećali, biste li išta promijenili? Ako ne, kako biste reagirali? Kako biste se osjećali?
Odgojiteljica X. može postati svjesnija svih novih aspekata ove pozicije, uključujući i pozitivne i negativne, kao i sličnosti i razlike u odnosu na prijašnja iskustva. Objektivan pristup svim ovim aspektima je koristan. Svaka pozicija – a i ova, vezana uz generacijsku razliku – je poput novčića s dvije strane: možda je bolje promijeniti percepciju s usmjerenosti na razlike prema usmjerenosti na bogato iskustvo koje starije kolegice mogu podijeliti s X. Pristup starijim kolegicama s poštovanjem i priznavanjem njihova iskustva najbolji je način za povezivanje. Također, dijeljenje briga i pitanja u vezi s mogućim međusobnim razlikama može otvoriti nova vrata suradnji. U takvoj otvorenoj i iskrenoj komunikaciji odgojiteljica X. može biti fleksibilna, ali i ostale odgojiteljice također, što ovaj prijelaz može učiniti vrijednim profesionalnim iskustvom mlade odgojiteljice.
Rano je ujutro. Odgojiteljica A. zadužena je za doček djece u hodniku. Majka Z. i njezina petogodišnja kći M. žure u vrtić. Z. je očito u žurbi i viče: „Hajde, M., nemoj biti spora kao puž!”
Zatim se obraća odgojiteljici A: „Ne znam zašto se ne može kretati brže. Svako jutro mi uništava živce! Moram stići na posao na vrijeme! Druga djeca se daleko bolje ponašaju.”
Koji su razlozi nagnali Z. da govori na taj način? Kako njezino ponašanje može utjecati na njezino dijete, na samu Z. i na A.? Jeste li imali iskustva sa sličnom situacijom – kako ste reagirali, kako ste se osjećali, biste li išta promijenili? Ako ne, kako biste reagirali? Kako biste se osjećali?
Ova se situacija može iskoristiti kao jedna od brojnih u kojima roditelji imaju određena očekivanja od svoje djece – što se može raspraviti na roditeljskom sastanku koji vode psihologinja i odgojiteljice. Na sastanku vrtićko osoblje može roditeljima dati smjernice kako se prilagoditi jutarnjoj rutini dolaska u vrtić sa svojim djetetom, a istodobno to činiti na način koji nije u sukobu s njihovim profesionalnim obvezama ili drugim životnim aktivnostima. Roditelje također treba educirati kako svoja očekivanja komunicirati djeci bez narušavanja njihove samopouzdanosti i bez uspoređivanja s drugom djecom. Budući da svi roditelji imaju očekivanja i različite izazove, potrebno je pokazati kako ih na odgovarajući način zajednički rješavati.
Vrijeme je za boravak na otvorenom. L. gradi dvorac u pješčaniku. Koristi različite kalupe, vodu i grančice. Odgojiteljica B. ga promatra i postaje znatiželjna koliko će dugo L. nastaviti s gradnjom. Dvoje djece mu se pridruže, ali nakon nekoliko minuta odlaze. L. ne prestaje s radom. Odgojiteljica B. uviđa da L. već više od 25 minuta „u poslu“.
Jeste li imali iskustva sa sličnom situacijom – kako ste reagirali, kako ste se osjećali, biste li išta promijenili? Ako ne, kako biste reagirali? Kako biste se osjećali?
Odgojiteljice trebaju pažljivo promatrati svako dijete i nastojati ih dobro upoznati. S jedne strane, vrlo je pozitivno da dijete L. provodi toliko vremena posvećeno i fokusirano na istu aktivnost – to može biti odlična polazna točka za razgovor o tome što radi, kako i zašto. S druge strane, preporučljivo je spomenuti djetetu koliko je vremena planirano za boravak vani, kako bi bilo spremno na činjenicu da će se u određenom trenutku svi morati vratiti u odgojno-obrazovnu skupinu. Osim toga, slična se aktivnost može nastaviti i u zatvorenom prostoru, što se djetetu može predložiti, ili sutradan, što može utjecati i na različite oblike socijalne interakcije. Naposlijetku, uvijek je korisno podsjetiti dijete na njegove osnovne potrebe (odlazak na WC, jelo i sl.) tijekom dugotrajne igre.
Odgojiteljica N. (28 godina) radi već pet godina i poslu pristupa vrlo predano. Pokušava ispuniti sve profesionalne zadatke: pojedinačno pristupati potrebama i razvojnim zadacima djece, biti dostupna i usmjerena na partnerstvo s roditeljima, zadovoljiti očekivanja članova stručnog tima u pogledu stručnosti, projektne aktivnosti i usavršavanje. Ali svaki se dan čini prekratkim da bi ispunila sve obveze. Gotovo svaku večer N. piše izvještaje ili se priprema za sljedeći radni dan. Ujutro je obično umorna i cijeli dan osjeća fizičku iscrpljenost. Tijekom rada stalno preispituje što je zaboravila ili učinila pogrešno.
Jeste li imali iskustva sa sličnom situacijom – kako ste reagirali, kako ste se osjećali, biste li išta promijenili? Ako ne, kako biste reagirali? Kako biste se osjećali?
Prije svega, savršenstvo ne postoji – osobito kada radimo s drugim ljudima, u ovom slučaju s djecom. Ako postavimo previsoka očekivanja od sebe, to može stvoriti stresne situacije bez pozitivnog ishoda. Stoga je dobro zadavati si male korake prema većem profesionalnom cilju, ne gubeći iz vida djecu, budući da bi glavni cilj trebao biti njihovo zadovoljstvo i zadovoljstvo roditelja, stvaranjem poticajnog okruženja koje pozitivno utječe na razvoj djece.
Preporučuje se podijeliti brige i razmišljanja s kolegicama te vidjeti kako oni balansiraju profesionalne zahtjeve i organizaciju. Tehnike usredotočene svjesnosti ili slične metode mogu biti vrlo korisne za analiziranje svih aspekata situacije i pronalaženje unutarnje ravnoteže.
Čak i kada stvari na poslu krenu po zlu, T. (43) ostaje smirena. R. (25), njezina kolegica, čudi se: „Kako ti to uspijeva? Ja potpuno izgubim živce, a ti se dosjetiš sjajne ideje i sva se djeca smire.”
T. odgovara: „Djelomično je to možda moja narav. Smireniji sam tip. S druge strane,...”
T. se smije, „s druge strane iza toga se krije i puno vježbe!”
„Znači, navečer ideš na treninge?” pita R.
T. odmahuje glavom: „Da, bavim se sportom, ali moje „vježbanje“ uglavnom se odnosi na to kako svakodnevno radim u vrtiću. Primjerice, vrlo sam svjesna svog disanja i znam kako se ‘prizemljiti' kada stvari postanu teške. Uvela sam si neke rutine, na primjer, način na koji pripremam čaj. Takve stvari. Imala sam ozbiljne srčane probleme prije pet godina. To me je trgnulo. Od tada sam uvela rutine i to mi jako pomaže!”
Jeste li imali iskustva sa sličnom situacijom – kako ste reagirali, kako ste se osjećali, biste li išta promijenili? Ako ne, kako biste reagirali? Kako biste se osjećali?
Dijeljenje dobrih navika i praksi s kolegicama jedno je od najpozitivnijih iskustava u suradnji i socijalnoj podršci među odgojiteljicama. Iako ne postoje univerzalni recepti koji vrijede za sve, predstavljene strategije ili tehnike mogu biti inspirativne za druge. Ne možemo očekivati da smo svi isti niti da svi jednako reagiramo u određenim situacijama. Međutim, možemo pronaći vlastiti način suočavanja sa svakodnevnim izazovima u vrtiću.
Stoga temeljita analiza osobnih potreba i interesa, komunikacija i podrška kolegica, kontinuirani profesionalni razvoj i uvijek stavljanje dječjih potreba u središte – predstavljaju čvrste smjernice kako postati kompetentna, zadovoljna i pozitivna odgojiteljica.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Svi sadržaji, a posebno tekstovi, slike i grafikoni, su zaštićeni autorskim pravima. Vlasnik autorskih prava, ukoliko nije drugačije označeno, je sel.eduskills.plus, a autorsko pravo je definirano licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima 4.0 Međunarodna. Autorska prava mogu biti definirana uvjetima licence.
© 2024-2026 sel.eduskills.plus | Impressum